Lako je stati na stranu počinioca.

Sve što počinilac traži jeste da se ništa ne preduzme.

Apeluje na univerzalnu želju da se ne vidi, ne čuje i ne govori o zlu.

Žrtva naprotiv traži od posmatrača da podeli teret bola.

Žrtva zahteva akciju, angažovanje i sećanje.

Judith Lewis Herman

“Trauma i oporavak“

 

Neće biti lako da naš svet učinimo bezbednijim za decu. Najvažnije od svega je da priznamo da problem postoji, da ga ne poričemo, da o njemu javno govorimo, da budemo svesni da smo pristrasni jer na njega gledamo kroz prizmu svojih sopstvenih vrednosti, uverenja i iskustva.

Nasilje postoji od kad postoji i civilizacija, mi možemo da utičemo na neki vid prevencije, ali ne možemo da učinimo da nestane.

Komplikovano sa digitalnim nasiljem je što se ono svima nama bar u nekom obliku desio i za razliku od tradicionalnog nasilja, gde znamo šta je neprimereno i kako ne bi trebalo da se ponašamo, u digitalnom nasilju postoji puno interpretacija, jer svaka osoba koja je agresor i npr. otvori neku stranicu protiv svog druga vrlo lako daje samouveren odgovor “pa ja sam se to samo šalio/la”. Dakle, imali smo set pravila dobrog ponašanja u offline svetu, ali kako nam se desio digitalni svet mi smo zaboravili da i tu treba da definišemo neke norme.

Treba stalno podsećati na vrednosti (koje se ni po čemu ne razlikuju od vrednosti pre interneta) moramo pričati o tome kako da se zaštite i zaštite druga u eri digitalne komunikacije.

Digitalno nasilje je posledica digitalne komunikacije koja je posledica razvoja tehnologija, a posledica toga je da se svi mi danas ne odvajamo od naših mobilnih telefona. Zašto je digitalno nasilje toliko frekventna tema, zašto o tome toliko pričamo? Svi mladi ljudi su tu!!!!! U Srbiji 97% ljudi ima svoje profile na društvenim mrežama.

Svi brzinom svetlosti jure da se popnu u taj voz i to je posledica socijane inteligencije. Šta se dešava u percepciji ljudi, kako dolazi do promene ponašanja, šta je to internet doneo svetu da smo potpuno pretumbali svoje prioritete i da smo očarani?

Kada govorimo o digitalnom nasilju, skloni smo da kažemo: “internet nam je samo zlo doneo”, međutim on je jedan važan civilizacijski resurs koji je doprineo razvoju civilizacije . Učinio je da svet postane jedno globalno selo – i da se sa kim god želite, a u konstruktivnu svrhu, možete da povežete na par klika. Npr. na linkedin-u 5 konekcija i u kontaktu ste.

 

Svi smo postali mediji i to nosi određenu odgovornost!!!!

 

Sve što postujemo na bilo kom kanalu je naš medij i publika može biti veća nego što ima tradicionalni medij (tv,radio,novine). Mi smo urednici naših medija, jako važno da bismo razumeli fenomen digitalnog nasilja, jer vrlo često mi sami iniciramo talas nasilja, nenamerno, postavljanjem neprimerenog sadržaja npr. provokativnim slikama…Dakle, ovde imamo medij za koji nemamo nikog iznad nas u piramidi moći, ko će nam reći kako da se ponašamo, i tako taj sadržaj lako može da postane nešto zog čega postajemo žrtva digitalnog nasilja.

Kako to vide 15 godišnjaci?

Sve što jednom pošaljete kroz internet kanale je potpuno van vaše kontrole!!!! Zapamtite to.

Neki od oblika digitalnog nasilja:

  • Izlaganje dece i mladih uznemirujućim ili potencijalno štetnim sadržajima na sajtovima i online forumima i blogovima.
  • Razvoj virtuelnih mreža pojedinaca čiji osnovni interes leži u seksualnom zlostavljanju dece ili trgovini decom i ljudima i drugim oblicima eksploatacije (sajber jazbine).
  • Neodgovarajući kontakt sa decom i “grooming” od strane nepoznatih osoba.

Ljudi koji se lažno predstavljaju da bi dobili pažnju dece, naročito tinejdžerki, izvlače podatke, slike, kojima ih posle lako ucenjuju.

  • Cyberbullying-putem email-a, online chat-a, ličnih web stranica, tekstualnih poruka i drugih oblika elektronskih sadržaja.

Najčešći oblik zlostavljanja, više od 90% digitalnog nasilja je vršnjačko nasilje na internetu-kada deca zlostavljaju svoje drugove na internetu.

Većina mladih je bila u poziciji posmatrača procesa nasilja. Malo njih je reagovalo na nasilje. Treba stalno govoriti koliko je pomoć važna, pomoć prijatelja. 70% mladih ljudi vidi da se dešava neko nasilje na internetu, od njih 1% samo reaguje. Odgovori su: “To se mene ne tiče… Ako se umešam mogu i sam postati žrtva… To je SAMO emotivno nasilje, nema modrica… Mi se samo zezamo… Ne mešam se u tuđe stvari… Neću da budem tužibaba…”. Mnogo je razloga da se nereaguje na nasilje. A ne reagovati, znači biti saučesnik u procesu nasilja.

Nereagovanje nije način i njime postajemo učesnici nasilja, jer nismo ništa uradili da pomognemo. Reaguješ ili ne. Veruj mi, to nema veze sa godinama. Odgovor je uvek i jedino u nama samima.

Hajde da primetimo nasilje i da na njega reagujemo!!!!

Ana Točević